Na našem zadnjem putovanju na Island (zadnjem kao prošlom :)) mnogi su pitali: “A što se tamo uopće radi?” Neki su zamišljali da ćemo cijeli tjedan gledati kamenje i ovce. A onda smo otišli i vratili se s osjećajem da smo išli na neku drugu planetu.
I sami put od zračne luke prema Reykjaviku otkriva koliko je Island poseban. Voziš se kroz krajolik koji izgleda kao da si sletio na Mjesec. Tlo crno od lave, para izlazi iz zemlje, nigdje drveća, samo mahovina i poneki zbijeni grm koji izgleda kao da se jedva drži. Ceste ravne, nebo široko, a u zraku taj miris po sumporu. Podsjetnik da si zakoračio u zemlju koja živi ispod površine.
Kad smo stigli u Reykjavik, sve se odjednom promijenilo. Grad je malen, tih i simpatičan. Ulice čiste, zgrade šarene, sve uređeno i jednostavno. Iznad svega, Hallgrímskirkja, monumentalna crkva čiji toranj izgleda kao raketa. Popeli smo se na vrh i s tornja gledali cijeli grad, fjord, planine u daljini.
U šetnji smo prošli i pokraj Harpe. Velike staklene dvorane koja stvarno izgleda kao da je presvučena ledom. U sunčevom svjetlu reflektira boje kao polarno svjetlo, a iznutra izgleda još impresivnije. Ispred Harpe su ljudi sjedili na zidićima, pili kavu, gledali ocean. Nekoliko metara dalje, kuća Höfði, naizgled obična bijela vila, ali povijesno jako važna: tu su se 1986. susreli Reagan i Gorbačov, u jeku Hladnog rata. Danas mirno stoji uz obalu, kao tihi podsjetnik da i male zemlje mogu biti poprište velikih trenutaka.
Na jugu smo vidjeli slap Seljalandsfoss, onaj iza kojeg se stvarno može proći. Malo tko je ostao suh, ali svi su htjeli proći barem jednom. Skógafoss je bio još moćniji. Voda pada s visine, a zvuk udara kao da si pokraj aviona. I onda Reynisfjara, crna plaža, ocean, vjetar koji dere sa svih strana. Ljudi su stajali, gledali prema stijenama i puštali da ih šiba. Nitko se nije žalio.
U unutrašnjosti smo ušli u ledenjak Langjökull. Nije metafora, stvarno hodaš unutar leda, kroz dugačke tunele. Tiho je, hladno, sve sivo-plavo. Jedno od rijetkih mjesta gdje su i najpričljiviji utihnuli.
Na kraju, Plava laguna. Da, turistička atrakcija, ali ne bez razloga. Topla voda, hladan zrak, para svuda. Ljudi su izašli opušteni, u šutnji, kao da su se resetirali. Savršen kraj.
Sve u svemu, bilo nam je savršeno.
Ne radi se tu samo savršenim slikama, slapovima i gejzirima, nego u onom osjećaju kad znaš da si bio negdje gdje većina ljudi nikad neće ni kročiti.
I zato idemo opet. Sljedeći polasci su 8. srpnja, 19. kolovoza i 15. rujna 2025. Ako ti je dosta hotela s bazenom i istih pogleda svako ljeto, a želiš nešto stvarno drukčije, priključi nam se na novim avanturama na putovanju u Island.
