Kad prvi put pomisliš na Cipar, vjerojatno ti na pamet padne neka opća slika: Mediteran, sunce, plaže, grčka hrana. I ne griješiš. Sve to stvarno postoji. Ali postoji i puno više od toga. Ovo je otok s duplim karakterom, duplim jezicima, pa čak i dvije valute. I upravo ta slojevitost daje Cipru osobit šarm.
Putnici ga obično posjećuju bez velikih očekivanja. Na kraju se vrate s osjećajem da smo bili na dva različita putovanja u isto vrijeme.
Dobrodošli u Europu, ali ne svuda
Cipar je članica Europske unije. Ima euro, europske zakone, zastavu s dvanaest zvjezdica i sve ono što ide uz “europsku priču”. Ali samo njegov južni dio. Jer Cipar je, kako bi ti lokalci rekli, cijeli otok, ali ne baš cijela država.
Priča ide ovako: otok je 1974. godine doživio vojni udar od strane grčkih nacionalista koji su željeli pripojenje Grčkoj. Kao odgovor, Turska šalje vojsku i zauzima sjeverni dio otoka. I od tada, status quo. Otok je fizički podijeljen. Na jugu živi grčko ciparsko stanovništvo, a na sjeveru tursko. Granicu između njih čuva UN, kroz zelenu zonu. Tampon područje koje se proteže od jednog do drugog kraja Cipra.
Godine 1983. sjeverni dio proglašava neovisnost pod imenom Turska Republika Sjeverni Cipar. No tu neovisnost priznaje samo Turska. Nijedna druga zemlja na svijetu nije to potvrdila. Čak ni Europska unija, iako je Cipar ušao u EU kao cijeli otok. Praktično, pravila EU-a vrijede samo južno od granice. Na sjeveru se koristi turska lira, jezik je turski, a vozači i dalje imaju portrete Atatürka u retrovizoru.
Ipak, granica nije tvrda kako zvuči. Danas je moguće prijeći iz jednog dijela u drugi prilično jednostavno, pogotovo u Nikoziji, jedinoj podijeljenoj prijestolnici na svijetu. U centru grada postoji pješačka zona gdje s osobnom iskaznicom ili putovnicom bez problema prelaziš iz jednog svijeta u drugi. S jedne strane: cappuccino, grčki jezik, moderna Europa. S druge: turski čaj, baklava, minareti. Sve to u razmaku od nekoliko stotina metara.
Taj prelazak ne boli, ali ima težinu. Nosi u sebi komadić povijesti koji nije zakopan, ali ni svježa rana. Turisti uživaju u toj posebnosti, ali lokalci i dalje nose svoje priče.
Klima na Cipru
Ako Cipar ima asa u rukavu, onda je to klima. Ovdje ne pričamo samo o “lijepom vremenu”, nego o pravoj sunčanoj svakodnevici. Otok u prosjeku bilježi više od 300 sunčanih dana godišnje, što znači da čak i u siječnju postoji velika šansa da sjedneš na terasu u kratkim rukavima i pojedeš ručak vani. Nije floskula, lokalci stvarno žive vani veći dio godine.
Ljeto traje od svibnja do listopada, s temperaturama koje bez problema prelaze 30 °C. No zahvaljujući suhoći zraka, vrućina je podnošljivija nego, recimo, u gradovima s visokom vlagom. Jesen i proljeće su najbolji za istraživanje. To je vrijeme kad priroda još diše, a gradovi nisu zakrčeni turistima. Temperature su ugodne, idealne za izlete, planinarenja ili ležeran boravak na plaži.
Zima na Cipru je posebna priča. Temperature rijetko padaju ispod 15 °C, snijeg je gotovo nepoznat po obali, a sunce se i dalje redovito pojavljuje. Tko traži toplu zimsku destinaciju unutar Europe, a da nije tropski resort, ovdje je na pravoj adresi.
Ovo jr otok koji ima smisla posjetiti u bilo koje doba godine, pogotovo ako ti ne paše ideja da zime provodiš uz radijator i maglu. Ovdje je sunce standard, a kiša rijetka pojava koja se spominje kao događaj.
Gradovi na Cipru
Na Cipru svatko pronađe nešto za sebe. Južni dio otoka nudi poznate europske obalne gradove, dok sjever, gdje mi najčešće organiziramo putovanja na Cipar, pruža ono što ljudi sve češće traže: manje gužve i više autentičnosti.
Larnaka je često prvo što posjetitelji vide. Grad uz more, s dugom šetnicom, palmama i kafićima koji gledaju ravno na Mediteran. Blizina aerodroma čini ga praktičnim, a atmosfera je opuštena, idealna za prvi dojam otoka.
Limassol je grad koji voli moderno, s luksuznim marinama, novim hotelima i sve više internacionalnih restorana. Ako tražiš osjećaj velikog grada na obali, uz shopping i živost, tu ćeš ga pronaći.
Pafos je druga priča. Povijest, arheologija i rimskih mozaici. Sve ide sporije, ljudi su ljubazni, a večere uz zalazak sunca imaju onu atmosferu “gdje smo točno mi došli i zašto o ovome nitko ne priča više?”
S druge strane otoka, Kyrenia (turski: Girne) i Famagusta (Gazimağusa) su gradovi u koje najčešće vodimo. Ne zato što su najpoznatiji, nego zato što imaju dušu.
Kyrenia ima luku koju ne zaboravljaš. Kamen, more, barke i stari dvorac iz kojeg puca pogled na grad. Navečer se uličice ispune mirisom ribe i začina, a svi negdje piju kavu ili čaj.
Famagusta, s druge strane, nosi više povijesti. Ovdje su crkve postale džamije, a zidovi starog grada još uvijek govore o vremenima križara. Plaže su široke, dugačke i često praznije nego na jugu, što mnogima nije minus, nego plus.
Uz sve to, cijene su povoljnije, hrana izdašnija, a osmijeh konobara ne dolazi “uz uslugu”, nego stvarno od srca.
Nikozija, podijeljeni grad
Ovo je jedina podijeljena prijestolnica na svijetu.
Nakon turske vojne intervencije 1974., ta se podjela doslovno presjekla kroz sredinu glavnog grada. Danas kroz centar Nikozije prolazi tzv. Zelena linija, zona pod nadzorom UN-a koja razdvaja grčki južni dio i turski sjeverni dio grada.
U praktičnom smislu, to izgleda ovako: šećeš glavnom ulicom (Ledra), dolaziš do granice, pokazuješ osobnu iskaznicu i nakon 50 metara nalaziš se u drugoj kulturi. Druga valuta, drugi jezik, druga atmosfera. S jedne strane europski butici i frappe, s druge ćevapi, turski čaj i pozivi s minareta.
Sve to funkcionira prilično mirno i jednostavno. I baš zbog toga je Nikozija savršen podsjetnik koliko je Cipar poseban i koliko povijest još uvijek živi u njegovim ulicama.
